Sarajevo je provelo 44 mjeseca pod okupacijom agresora, no, ako danas prođete ovim gradom, ljepšim nego ikada, shvatiti ćete da još uvijek liječi ožiljke od rata. Stan od pedesetak kvadrata na Grbavici, priča jednu sasvim drugačiju poslijeratnu priču, a za koju smo sigurni da je vrijedi pročitati.

Poslije 1.425 dana koliko je Sarajevo prije gotovo 32 godine provelo pod opsadom, ovaj grad je danas, reklo bi se, nastavio pružati najbolje od sebe. Rane od rata, nažalost, i dalje su prisutne u dubini svih nas, a nekima su one poslužile i kao inspiracija.

Vernes Čaušević, 37-godišnji arhitekta iz Sarajeva, bio je tek dječak kada je glavni grad BiH pao pod opsadu koja je trajala gotovo četiri godine. Nakon što je njegov otac teško ranjen, Vernes je s porodicom evakuisan u London, gdje započinje novi život. Završava arhitekturu i postaje odrastao muškarac, ali i osoba koja se nikad nije prestala osvrtati unazad.

Zajedno sa svojom partnericom Britankom Lucy Dinnen, s kojom je osnovao studio Project V Architecture u Londonu, počinje istraživati arhitekturu na jedan drugačiji način – kao alat za poslijeratni povratak, rekonstrukciju i “pomirenje”.

Odlučuje se vratiti u rodni grad, gdje otvara istoimeni studio i stvara projekat “Zemlja”, u kojem spaja svoje iskustvo, ali i ratnu priču ispričanu na jedan sasvim drugačiji način.

Stan u zgradi iz socijalističkog doba kao inspiracija za novi početak

Današnji dom Lucy i Vernesa “Zemlja”, stan je od 50 metara kvadratnih na Grbavici, poseban po tome što je gotovo cijeli napravljen od prirodnih materijala iz Bosne i Hercegovine.

Međutim, on ima i svoju drugu stranu, a to je da su ga inspirisala teška vremena. Dijelom i zbog toga, ovaj projekat jedan je od onih zbog kojih su Vernes i Lucy postali međunarodno priznati i nagrađivani arhitekti, a priču o “Zemlji” nedavno je prenio i ugledni američki dnevni list New York Times.

Podsjetivši da je više od 30 godina prošlo otkako je “Sarajevo, nekada uzor multikulturalnog sklada, postalo streljana”, New York Times istakao je kako je za četiri godine okupacije oštećeno 65% gradskih zgrada te 80% komunalne infrastrukture

Grbavica je, navode, tada bila “notorno okupirana od strane srpskih nacionalističkih snaga i korištena kao baza za napade, no danas je ipak stasala u jedno od najprivlačnijih naselja za stanovnike”.

“Godinama smo tražili stan koji ćemo kupiti i nije nam išlo od ruke. Rentali smo stanove na različitim lokacijama – od Alipašinog do centra, a nekako najljepši dio grada bila nam je Grbavica. Valjda jer je nekako ‘ušuškana’ i blizu Vilsonovog šetališta. Bilo nam je važno da zgrada gdje ćemo živjeti ima lift, da nas moj otac, ratni vojni invalid, može posjetiti. Slučajnost je da smo upravo tamo našli stan koji nam se svidio, a čija je cijena povoljna”, započinje Vernes za Klix.ba

Stambena jedinica u zgradi iz socijalističkog doba postala je ne samo dom Vernesa i Lucy, već i njihov sopstveni model za poslijeratnu rekonstrukciju i stvaranje ekološki osvještenog okruženja.

Materijali koji dišu i inspiracija u “načinima za preživljavanje”

Zapušteni stan, kakav je bio u izvornom obliku, par je transformisao u prostranu oazu, kojom preovladavaju topli tonovi drveta, autentičan namještaj te poneki smaragdni detalj.

Gotovo cijeli je napravljen od materijala koji pozitivno utječu na zdravlje čovjeka i njegove okoline. Drvo bukve korišteno je za kuhinju i ormare od masivnih ljepljenih ploča, parket je od bijelog hrasta, dok su troslojno ostakljeni prozori od smreke, koja zamjenjuje uobičajenu plastiku, smanjujući kondenzaciju i rizik od plijesni.

Prirodni glineni malter je završni sloj zidova i plafona, što predstavlja prvi savremeni primjer glinenog maltera u BiH. Ovi biofilni materijali regulišu vlagu i poboljšavaju kvalitet zraka, toplinu i blagostanje. Zimi smanjuju potrebu za grijanjem, a prostor je prozračan i ispunjen svjetlošću.

“Prirodni materijali iz BiH bili su inspiracija da dokažemo kako se njima, u jednom malom stanu, može napraviti rekonstrukcija jednog prostora, čak i jedne države. Ekološki održiva arhitektura ima brojne pozitivne utjecaje, a neki se tiču i našeg zdravlja. S druge strane, inspirisala nas je i sama lokacija – Grbavica. Težina povratka i življenja na mjestu sa teškom ratnom historijom. Kao arhitekti, bazirali smo se na inspirativne priče koje su se izrodile u ratu i na to kako su ljudi pronalazili nevjerovatno kreativne načine za preživljavanje, što se čak vidjelo i na načinu kako su adaptirali svoje domove”, priča Vernes.

Svaka priča u Zemlji ima dvije strane – pa tako i zavjese

Svaki detalj u stanu, uvjerili smo se, ima svoje dvije strane priče. Onu arhitektonsku i, onu iz prošlosti. Jednu od njih pričaju i zavjese u stanu u boji terakote, koje nalikuju pozorišnim draperijama.

“Zavjese u stanu simbolične su na dva načina. Jedan je taj što smo u našem stanu izvadili sve pregradne nenosive zidove. To nekako simbolizira slobodu kretanja i ukidanje granica koje su nekada bile oko Grbavice, ali koje i danas imamo u našem društvu. S druge strane, zavjesa je i direktna referenca ceradama i zavjesama koje smo u ratu mogli vidjeti u ulicama u centru grada, a koje su služile da zaklone pogled snajperima”, objašnjava Vernes.

Ovaj pojam Vernes i Lucy nazivaju “kreativnom otpornosti”, a o njemu predavaju i studentima na fakultetima u Velikoj Britaniji i Švedskoj. Kako kažu, vrsta arhitekture improvizovana iz rata, može dati ideje kako inovativnije opremiti prostor za trenutne krize, kao što je npr. klimatska kriza, a koja se danas itekako osjeti i u Sarajevu kroz zagađenje zraka.

Ne, drveni balkon i prozori neće struhnuti. Naprotiv, mogu trajati godinama

Vernes dalje govori o otpornosti prirodnih materijala, te da su oni itekako postojani ukoliko se s njima ispravno rukuje, a to je još jedan primjer koji smo mogli naučiti iz nekadašnjih vremena.

“Nakon rata desile su se velike promjene u svijetu pa tako i u sferi materijala za izgradnju. U BiH imamo jako puno objekata izgrađenih od drveta na dobar i kvalitetan način, koji su čak preživjeli i rat. Neki od primjeraka stari su preko 100 godina, dok u svijetu ima primjera koji su stari i preko 1.000 godina. Dovoljno dokaza upućuje da su ti materijali otporni, jedino što danas zaboravljamo načine kako se može graditi i projektovati s njima. Danas imamo puno bolje tehnologije za proizvodnju i obradu drveta i drugih prirodni materijala, čak i u BiH. ‘Zemlja’ je pokušaj da potaknemo to znanje, ali i da pokažemo da se prirodni materijali mogu koristiti na savremen način. Bez da nešto izgleda starinski, rustično, već kao savremen, moderan prostor, pun osvježenja”, kaže Vernes.

Osim projektovanja, Vernes i Lucy vodili su i cijeli proces izgradnje uključujući izvođenje specijaliziranog namještaja i radeći sa nepovezanom mrežom rudnika, fabrika i zanatlija iz BiH.

“Ne moramo uvijek gledati van svoje države da nađemo dobre primjere nečega. Možda smo zapravo mi, naše društvo i historija koju ima naša zemlja – kako smo i nazvali ovaj projekat – inspiracija za nešto drugačije i kvalitetno što može biti primjer i drugima. Siguran sam da pozitivnih primjera ima svuda oko nas, ne samo u arhitekturi”, kaže Vernes i otkriva da u njegov studio stižu i pozivi iz Ukrajine i drugih dijelova svijeta koji su preživjeli rat.

Na kraju našeg razgovora, Vernes je napomenuo i zašto smatra da ne smijemo zaboraviti iskustva iz prošlosti.

“Nekako je glavna stvar da u prošlosti nađemo nešto što nam može biti inspiracija. Ne bavimo se njom u smislu nečeg negativnog, nego pokušavamo pokazati da neki primjeri nevjerovatnih sposobnosti i pozitivnih priča, pripadaju upravo tom periodu. Možda neke odgovore i rješenja za kojima tragamo danas, možemo pronaći upravo tamo i naučiti iz prošlosti nešto korisno”, zaključuje Vernes.

Zajedno sa svojim vlasnicima Vernesom i Lucy “Zemlja” je priča o temeljima novog života, podignutim iz pepela, a upravo ovaj stan, poput grada u kojem se nalazi, dokaz je da neke od nevjerovatnih stvari proizilaze iz najtežih iskušenja.