Ovako započinje svoj tekst o putovanju u BiH autorica Sarah A. Khan za prestižni The New York Times.
Ali Bosna, naravno, nije bajka, nastavlja Khan.
“Koliko god sam se pripremala, kad sam se suočila s tim nisam to odmah mogla registrovati: stambena zgrada udaljena nekoliko minuta od sarajevskog aerodroma, njena inače nezamisliva fasada prošarana je neukusnim plikovima. Ubrzo nakon toga, zgrada s razjapljenim ponorom gdje je nekoć mogao biti prozor, a zatim još jedna, s komadima žbuke izrezanim poput nestalih zuba.
Dugotrajni ožiljci podsjećaju na zlo koje se dogodilo ne nekad davno, već samo prije četvrt stoljeća, od psovki koje su činili susjedi i prijatelji, a ne čarolija neke zle vještice.
Pa ipak, u Bosni sam našla krajolik koji se uklapa u platonsku ideju bajke, sanjive dominacije isprekidanih minareta umjesto križeva”, napisala je Khan.
Khan je u svom tekstu navela kako je Sarajevo grad koji se ponovo rodio.
“Na Baščaršiji, staroj labirintskoj četvrti u srcu Sarajeva, prošetala sam kroz različite uličice bazara iz 16. stoljeća iz doba Otomanskog carstva, koji su nekada označeni za različite zanatlije: kazandžije u Kazandžiluku; kovači su kovali željezne alate na Kovačima; kožari su na Saračima, a obućari su se skupili u Čizmedžiluku.
Khan je navela kako joj je pored brojnih trgovina najviše pažnje privuklo, bila su vrata koja su ukrašavala mjed i srebro. Zvekir je simbol grada, istaknutog na grbu Kantona Sarajevo; to je, rekli su joj vodiči, simbol gostoljubivosti Bosanaca.
U svom tekstu je također navela kako je Bosna, u kojoj se prepliću Istok i Zapad, našla svoje mjesto u poglavljima historije brojnih velikih carstava i zemalja – od Rimljana do Austrougara, pa sve do zajedničkog života u bivšoj Jugoslaviji koja se raspala devedesetih, a sa njom i njena ljudskost i multietničnost.
“Sarajevo se našlo zarobljeno u najdužoj opsadi modernog ratovanja, tokom koje su srpske snage, potaknute silom bivše jugoslavenske vojske, napale u bijesu na bespomoćni grad sa okolnih planina. Za 1.425 dana, ili gotovo četiri godine – od 1992. do 1996. – grad se zadavio pod blicom u kojem je poginulo više od 10.000 ljudi”, napisala je Khan.
Pa ipak, Sarajlije su pretrpjele, zaključila je.
Khan je u svom tekstu navela kako su mnoge razorene građevine poput Vijećnice uskrsnule, te kako Sarajevo ne zovu bez razloga Jerusalemom Evrope.
Tokom boravka u Sarajevu posjetila je brojne prodavnice i kulturno-historijske objekte o kojima je pisala u svom dugom putopisu za ovaj ugledni medij.
Bajka se nastavila, piše u nastavku teksta Khan, dok sam prelazila na južnu regiju Hercegovine, odakle su se u ilustracijama za “Uspavanu ljepoticu” ili “Pepeljugu” mogli ovjekovječiti krševiti vrhovi i prašume i prozirne rijeke – ako je umjetnik izbrisao olovku – tanki minareti strepe iznad drveća.
Osim Mostara, posjetila je Blagaj, Počitelj, Konjic i svjedočila bogatoj historijskoj zaostavštini naše zemlje. Khan je pisala o porušenim džamijama tokom rata, tradiciji derviša u Blagaju itd.
Ratne rane, kako je napisala, još su očitije u Mostaru, ali je, sve u svemu, naša zemlja na nju ostavila lijep utisak.
“Na trenutak sam se prepustila fantaziji da sam u bajci, i da će Bosna konačno jednom doseći sreću”, napisala je na kraju svog teksta Sarah A. Khan za The New York Times.
