Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki
A kto je ta, šta je ta, da prostiš
Gdje li je ta. Odakle je. Kuda je, ta, Bosna rekti
A zapitam odgovor njemu hitar tad dade:
Bosna, da prostiš, jedna zemlja imade
I posna i bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još, da prostiš, prkosna od sna

Top of Form
Mehmedalija Mak Dizdar, Mehmed Alija Dizdar, (Stolac, 17.
oktobar 1917. – Sarajevo, 14. juli 1971.), jedan od najvećih bosanskohercegovačkih
pjesnika.
Njegovo pjesništvo objedinjuje uticaje iz bosanske hrišćanske kulture, islamske mistike i kulturnih ostataka srednjovjekovne Bosne, a posebno s njenim kamenim nadgrobnim spomenicima. Njegova djela Kameni spavači i Modra rijeka su vjerovatno najznačajnija bosanskohercegovačka pjesnička ostvarenja 20. vijeka. Ona su ujedno i vrhunac Makova stvaralaštva i jedan od najznačajnijih događaja u cjelokupnoj bosanskohercegovačkoj umjetničkoj i duhovnoj historiji.
Osnovnu školu završio je u Stocu, potom odlazi u Sarajevo gdje 1936. stiče gimnazijsku maturu. Već sa 19 godina objavljuje svoju prvu zbirku te prvom zbirkom (Vidovpoljska noć) ulazi u javni život. Početkom Drugog svjetskog rata njemačko-ustaška okupatorska vlast uskraćuje mu mogućnost javnog djelovanja, a on se priključuje ilegalnom oslobodilačkom pokretu. Pred sami kraj rata, njegovi majka, brat i sestra su ubijeni, a on se nikada nije oporavio od ovog zločina, noseći stradanje svoje porodice kao vlastiti grijeh. Njegovo pjesničko ime “Mak” je pseudonim, koji je koristio za vrijeme Drugog svjetskog rata kao partizanski borac. Nakon Drugog svjetskog rata, dijelom provedenog u ilegali Narodnooslobodilačkog pokreta, prvo ostaje vezan uz novine kao urednik lista “Oslobođenje” i preduzeća Narodna prosvjeta koje je u njegovo vrijeme bila jedan od najznačajnijih izdavača na Balkanu, a onda se profesionalno posvećuje književnosti te uređuje časopis “Život”. U Sarajevu je živio i radio do svoje smrti, 14. jula 1971. godine.
Meša Selimović: “Mak Dizdar je uspio uspostaviti pravu vezu sa tradicijom ne čineći nasilja nad njom, obnavljajući stari jezik otkrivajući u njemu potpuno nova značenja, on je uspio premostiti značenja sa srednjovjekovnih natpisa na misli i osjećaje savremenog čovjeka.”
Modra rijeka
Niko ne zna gdje je ona
Malo znamo al je znano
Iza gore iza dola
Iza sedam iza osam
I još dalje i još gore
Preko gorkih preko mornih
Preko gloga preko drače
Preko žege preko stege
Preko slutnje preko sumnje
Iza devet iza deset
I još dublje i još jače
Iza slutnje iza tmače
Gdje pjetlovi ne pjevaju
Gdje se ne zna za glas roga
I još hude i još lude
Iza uma iza boga
Ima jedna modra rijeka
Široka je duboka je
Sto godina široka je
Tisuć ljeta duboka jest
O duljini i ne sanjaj
Tma i tmuša neprebolna
Sto godina široka je
Ima jedna modra rijeka
Ima jedna modra rijeka
Valja nama preko rijeke